APRIL 1998
APRIL 1998

03/04/1998 at 11:05 A.M. in Toronto at Mt. Sinai hospital, Maša Stojanovic was born, from mother Ivana i father Miodrag, aka Joja, being 4026 gr havy and 56 cm long.

03/04/1998 u 11:05 u Torontu u bolnici Mt. Sinai, rodjena je Maša Stojanovic od majke Ivane i oca Miodraga, zvanog Joja, tezine 4026 gr. i duzine 56 cm.

PORODJAJ
(Ocima Tate Srbina, kultivisanog Balkanca)

Sve je pocelo u cetvrtak 2-gog Aprila u vece, tj. moze se reci i dan pre. U sredu smo bili na pregledu (lekar plus ultrazvuk) i sve je izgledalo dobro. Lekar je rekao da zakazemo novi ultrazvuk za petak, pa ako sve bude u redu, da dodjemo u ponedeljak i on ce indukovati porodjaj, jer ne bi previse da ceka, a sa druge strane, voli da odlozi što više, ne bi li se sve to dogodilo prirodnim putem. Naravno, sve ovo vazi pod uslovom da pordjaj ne krene sam od sebe. Pod takvim utiskom, mi smo otisli kuci, napravili silne planove za kraj nedelje i za vikend i ja mojima na poslu rekao i svima javio da ce se Ivana poroditi u ponedeljak. Uvece su zvali iz neke turisticke agencije i rekli da sam dobio jednu od cetiri nagrade (put na Barbados za dvoje sve placeno 7 dana ili , Barbados 7 dana placen smestaj ili 1000 dolara u kesu ili 4 dana u nekom od 30 razlicitih hotela u Americi), ali da bih dobio nagradu, moramo Ivana i ja da dodjemo na njihovu prezentaciju. Pitaju me kad hocu (i daju desetak termina), ja kazem hocu odmah sutra, zena treba da mi se porodi svaki cas. 

Sutradan, cetvrtak, posle mog posla, Ivana i ja se najedemo punjenih paprika, odemo na tu prezentaciju (tamo su nas pitali šta da rade ako Ivani krene) i tamo se najedemo kolaca. Naravno, dobili smo nagradu koja najmanje vredi (smeštaj 4 dana u nekom od 30 razlicitih hotela u Americi). Kada smo dosli kuci, Ivana mi se pozalila kako ceo dan nije jela voce, pa sam joj ja nagulio jabuke, pomorandze, kivi, banane,...

Negde oko 10 sati u vece, Ivana je posla u kupatilo i kaze da ne moze da se suzdrzi. Ja sam mislio da ne moze da stegne petlju jer se nesto smejala pre toga. Kada je otišla u kupatilo, vidi da joj ide voda cudne mutno-providne boje i da po šolji pluta nesto kao komadici vate. Onda joj je to stalo. Kad je ustala to je opet krenulo. Kad je sela, to je stalo. I sve tako i onda je prestalo. Ja sam uzeo jednu od knjiga i tamo kaze da je to vodenjak, i da kad ona sedne, glavica zacepi prolaz vodi, a kad ustane to se opet otcepi.

Posle toga, išla je jos par puta u kupatilo i poceo je stomak da je ziga kao da ima period. To nas je zbunilo, jer svuda kazu da trudovi bole od ledja ka stomaku, a ne samo stomak. Voda joj curi neredovno. Malo curi, onda prestane jedno vreme (valjda dok se ne proizvede nova), pa opet pocne. Ja tu nagovorim Ivanu da se skine i da idemo da spavamo, da bi ona bila sto odmornija, kad pocne glavno. Ona nešto pre 11 zovne bolnicu da ih pita sta se dešava, a oni joj kazu da jezgleda pocelo, da ostane kuci dok kontrakcije ne krenu na 4 minuta i da ide da se odmara. Mi se skinemo i legnemo, ali ona nastavi da curka da je sve više i više boli i sve cešce i cešce. Iz pocetka je islo na 10 do 15 minuta, ali ubrzo posle toga je krenulo na 5 do 6 minuta.

Oko 12 Ivana odluci da idemo u bolnicu, pa makar je i vratili kuci. Nije nikako htela da legne da spava. Tu smo se spakovali (sve je vec 10 dana bilo spakovano, samo sam ja sišao do kola da to snesem) i dogovorili sa Bebom da je za nju najbolje da ostane kuci, jer u tom trnutku u bolnici moze da bude samo u cekaonici, a kuci moze da legne, da cita, da ovo, da ono...

U bolnicu smo stigli oko pola jedan. U prijemnom u porodilištu nije bilo nikoga. Ivana je otisla pravo tamo, a ja sma ostao u prizemlju da je registrujem. Kad sam se posle desetak minuta popeo gore, ona je vec bila prikljucena na aparate, gde se meri otkucaj srca bebe i stezanje stomaka, da bi se utvrdilo je li beba dobro i kako cesto idu trudovi. Sestra ju je i pregledala i utvrdila da je otvorena 1 do 2 santimetra. Tako je ostala zakacena dvadesetak minuta, i uz moju pomoc pokušavala da prebrodi bolove koji su nailazili. Sada je došlo vreme da se primeni sve ono što smo ucili po kojekakvim školicama za radjanje. Manje više nam je išlo za rukom, tj. bolje reci da bolovi nisu bili tako jaki. Sestra koja je bila dezurna, zvala je Ivaninog lekara, koji je rekao da ako hoce moze da ide kuci da spava i da se odmara ili da se šeta po bolnici. Kad prigusti da dobije epiduralnu (anestezija) ako hoce, ali ne sada odmah.

Vec je prošlo jedan, i Ivana nije htela kuci ni ziva, pa smo se šetali po hodnicima porodiljskog odelenja, ali smo gledali da ne idemo daleko, jer kad pocnu bolovi, trcali smo u sobu gde je Ivana bila pregledana, i tu sedeli na sofi. Ivana baš i nije mirno sedela. sestra je rekla da ne moze da nas smesti u sobu za porodjaj jer je još rano. U medjuvremenu je došla još jedna trudnica. I tako smo se mi malo šetali, malo trcali do te sobe gde je sestra bila, zajedno duboko i brzo disali, ja Ivanu masirao nekom kineskom spravom za masazu (visše lici na spravu za mucenje). posle više od sat, sestra nam se smilovala (ili smo joj dozlogrdili) i odlucila da Ivanu ponovo zakaci na aparate i pregleda.

Sada je vec oko pola tri i Ivana je na aparatima, vec dosta krvari i izbacila je (ispovratila) i punjene paprike i kolace i voce. Kad je sestra pregledala, utvrdila je da je otvorena 2 puna santimetra. Odatle zajedno odemo sa setrom u sobu za porodjaj, gde je Ivana legla u krevet i mogla da se opruzi. Odmah je trazila da joj daju epiduralnu. Epiduralna je škakljiva jer se daje u kicmu, nezgodno je jer ne sme pacijent da se mrda, a kako da se ne mrda, kad davanje traje od 15 do 30 minuta. Srecom u ovoj bolnici daju tako da se svo vreme dozira kolicina, pa Ivani noge nece biti oduzete, nego ce samo da joj trnu. Ova bolnica je pri Univerzitetu i vecina lekara su stazisti. Ovde je staz kao i u Americi 4 godine. U školici za poradjanje su nam rekli da vidimo da trudnica dobije epiduralnu od iskusnog anesteziologa ili ako je stazista, da to bude bar stazista na cetvrtoj godini staza. Kao što to uvek biva, anesteziolog je bila nega mlada (ne bi joj dao 18 godina), ali pošto je Ivanu vec zestoko pocelo da boli, nismo ništa pitali. Mogla je da bude mehanicar, nema veze. Tu ona objasni Ivani sta sve moze lose da joj se desi (iako se to retko dešava), dade meni da potpišem papir da ona nije kriva ako nešto krene naopacke, namesti Ivanu na krevetu i izdade naredjenje meni i sestri da drzimo Ivanu dok joj daje inekciju. Prvo se zabije katetar izmedju pršljenova, pa se u njega ubaci crevo, koje se zakaci na spric, koji se stavi na mehanicku ruku koja stiska špric i tako ubrizgava anesteziju. Dobro. Uvatimo sestra i ja Ivanu koja sedi na ivici kreveta nagnuta preko jastuka, a ova pocne da je bode sa ledja i grdi mene i sestru jer je ne drzimo dobro. U toj frci i krkljancu zabode ona Ivani (iz peti put) katetar, ubaci crevce i prilkjuci je na špric. Sve to za deset minuta, kao da je ne-znam-koliko iskusna.

Oko pola cetiri poce anesteziolog da ubrizgava Ivani anesteziju rucno po kratkom postupku, da bi što pre pocela da deluje. Tu Ivani poce leva strana (na kojoj je lezala) da trne, te doktorka izda meni i sestri naredjenje da je prebacimo na desnu stranu da bi joj se anestezija slila i u tu stranu. Mi je okrenusmo i sve krenu kako treba. Posle petnaestak minuta Ivana je prestala da oseca bolove. Kad bi krenuli trudovi, ona bi primetila da se nesto desava, ali da nije aparata na koji je bila prikljucena da bi se sve to pratilo, mi ne bi ni znali šta se tacno dešava. i tako ona ostade da lezi i ja kraj nje da sedim ocekujuci nesto da se desi. Kontrakcije su joj isle redovno na manje od pet minuta.

Ujutro u pola sedam je došao i Ivanin lekar i pregledao je. Na naše razocarenje konstatovao je da je i dalje otvorena samo 2 santimetra, ali je odmah izdao naredjenje da joj se da indukcija da se sve to ubrza. Do sedam su joj dali i indukciju, tj. vec je na ruci imala zabodenu pasticnu iglu sa dodatnim otvorma i tu su joj prikljucili novi špric. Sada su poceli okolo da se vrzmaju kojekakvi, pa je vreme brzo prolazilo, a do tada nije bilo dosadno. Promenila se sestra, svratila je neka naša koja nešto radi/istrazuje tu u bolnici, pa na vratima videla Stojanovic, pa su svracali lekari stazisti, jer je to bolnica vezana za Univerzitet.

Negde oko petnaest do deset Ivana je pocela de oseca neprijatan pritisak u ledjima i potrebu da gura. Medjutim, guranje je zabranjeno, dok se trudnica ne pregleda i ne utvrdi da je dovoljno otvorena. U tom trenutku su svi nestali. Nije bilo ni sestre, ni stazista, ni lekara. Ivana je zvonila i ja išao da zovem sestru i tek oko deset pojaviše se sestra i stazista i pregledaše je i utvrdiše da je otvorena skroz tj. 10 santimetara i da trba da pocne da gura i da se porodi. Tu Ivana poce da gura. Ja sam joj drzao jednu nogu, sestra i stazista na smenu drugu i nastade guranje. Sestra je navijala da gura jace da se porodi pre nego što lekar dodje, a Ivana je malo zabušavala, cekajuci lekara, a ne da je ja, stazista i sestra Induskinja porodimo. Ivana je tako gurala jedno vreme, i stazista je opet pregleda, da vidi dokle je Maša došla. Ivana ga upita jeli Maša blizu, a on rece da pipa glavicu i da oseca kosu, na šta sestra Ivani ponudi ogledalo, ako hoce da vidi i sama. to je Ivana glatko odbila.

U pola jedanaest dodje lekar i konstatova da je Ivana još trudna, pridruzi se nama troma i svi zajedno sa Ivanom pocesmo da guramo, ne bi li Mašu isterali napolje. Oni su vikali "push", što na engleskom znaci guraj, a ja sam vikao "guraj". Onda su i sestra Induskinja i stazista Kanadjanin i lekar Jevrej iz Litvanije koji zna ruski, poceli da vicu "guraj". Kad Ivana gurne, sve se dole nabubri, dobije loptast oblik i pojavi se cuperak kose. I tako smo svi gurali po minut, pa pravili pauzu minut. Lekar bi gledao na monitor i davao znak kad pocnu trudovi, jer ih Ivana nije mnogo osecala. I tako guraj, guraj, guraj i negde oko jedanaest lekar uze hiruske makaze i štricnu jednom, a mozda cak i dva puta. Posle toga, odmah ispade glavica. Lekar zabrani Ivani da gura i poceše da ciste nos i usta.

U jedanaest udje njih troje novih u salu. Ivana nastavi da gura i Maša ispade u jedanaest i pet. Lekar i stazista je prihvatiše i rastegnuše pupcanu vrpcu. Jedan je steze na jednom mestu sa klestima, drugi sa druge strane i lekar ponudi meni da presecem. Ja sam to hteo i pre, ali je Ivana insistirala da ja to ne radim, jer joj je gadno. Pod tim utiskom, ja odbije lekara, ali on nastavi da insistira, a Ivana da vice nemoj. I ja kud cu, šta cu poslušah starijeg (lekara), uzeh makaze i presekoh pupcanu vrpcu i pustih Mašu u zivot. Nju onda dadoše onim troma što su malo pre ušli i oni je staviše pod grejalicu poceše da ciste od sluzi: da joj guraju crevce kroz nos u stomak i da ispumpavaju sluz i ostalo. Malo su je prebrisali i izvagali: 4026 grama. Nisu joj merili duzinu.

Za to vreme lekar i stazista su se bavili Ivanom i posteljicom. Lekar je malo gnjavio Ivanin stomak da ubrza stvar i onda je od jednom litar krvi pjlusnulo napolje. Lekar i stazista odskociše u stranu, ali nedovoljno. Obojica su bila dobro isprskana, a na podu je bila ogromna bara. Nisu usleli da poture posudu da to uhvate. Minut posle toga je ispala i posteljica. Nju su uspeli da uhvate u posudu. Posuda je od rosfraja, kao one za mucenje fila za torte, a posteljica je kao bela dzigerica, samo malo krvavija. Lekar i stazista poceše da šiju Ivanu, ali ona nije ništa osecala, jer je anestezija još funkionisala iako je bila iskljucena vec dugo. Tu se Ivana seti da pita, da li je Maša devojcica ili decak, na šta su lekar i stazista slegnuli ramenima, i okrenuli se ka onima troma sto su bavili Mašom. I oni su bili malo zbunjeni pitanjem i brzo odgovoriše da je u pitanju devojcica. Tu dok su Ivanu zašivali, ona je zovnula Bebu da joj javi vest. Kad su završili sa šivenjem, dali su joj Mašu da proba da je podoji.

Maša se tu mrdala, nešto kao sisala, ali uglavnom se sve svelo na njeno upoznavanje sa Mamom i Tatom. Tu je Ivana otala više od sata dok joj pripreme sobu, a ja sam otišao po Bebu. Kad smo se vratili, Ivana je vec bila u sobi, a Maša okupana, zamotana i lezala u svojoj providnoj kutiji pored Ivaninog kreveta.

Ova lepa prica se nastavlja u Maju...